Suvremeni hrvatski kipar Kuzma Kovačić rodio se 6. lipnja 1952. godine od oca Vinka i majke Jelene rođene Novak u drevnome gradu Hvaru, na istoimenom otoku smještenu u srednjem dijelu Jadranskoga mora u izrazito mediteranskom ozračju koje je snažno proželo kiparovo djetinjstvo i mladost, čije otiske čitamo u njegovim brojnim djelima. S tim mediteranskim osjećanjem prostora i kršćanskim svjetonazorom primljenim u obitelji Kuzma Kovačić dolazi nakon završene gimnazije 1971. godine iz Hvara u Zagreb, gdje, u prilikama teške komunističke represije, upisuje studij kiparstva na Akademiji likovnih umjetnosti i diplomira 1976. Zarana pronalazi vlastiti kiparski put i započinje izlagati svoja djela, nastojeći obraniti i obnoviti vrijednosti i posebnost kiparske umjetnosti te kiparstvom svjedočiti svoju vjeru. Po završetku studija, 1978. godine, ženi se Barbarom Domančić, s kojom ima sina Vinka, rođena 1980. i kćer Petru, rođenu 1983.

Prvu samostalnu izložbu priređuje 1979. u Muzeju grada Šibenika, na kojoj su bili postavljeni i njegovi prvi radovi kršćanskoga nadahnuća, kojim duhom je od početka prožeta bit njegove kiparske forme: Sedam smartnih grihov (1976.), Evo se more znoji krvavim znojem (1977.), Propovijed sv. Antuna Padovanskog ribama u Riminiju (1979.). Godinu poslije, 1980., dobio je stipendiju talijanske vlade da u Muranu upozna i usavrši vještinu oblikovanja stakla i u radionicama „Aldo Nason“ i „Fratelli Manfren“ oblikuje svoje prve skulpture u staklu. Cijelo naredno desetljeće, osamdesete godine, bilo je izrazito plodno stvaralačko razdoblje kada nastaju i neka kapitalna djela: Poslanica Mavru Vetranoviću (1980.), Zahvala benediktincima (1983.), Za tijelo (1985.), Velegorko (1988.), Čakavica u kiparstvu (1988.) i druga. Koncem osamdesetih prvi put hodočasti u Svetu zemlju i Rim, a kasnije u Lurd i brojna hodočasnička mjesta u domovini.

A početak novoga desetljeća, devedesete godine, obilježen je jednim od najznačajnijih i ujedno prvim velikim javnim sakralnim kiparskim djelom: Vratnicama hvarske katedrale (1990.), koje su uz golem odjek u hrvatskoj kulturnoj javnosti apostrofirane i od kritike kao remek-djelo suvremenoga sakralnoga kiparstva i novi znak obnove sakralne umjetnosti u Hrvata. Otada je Kovačić oblikovao više od stotinu spomeničkih i sakralnih javnih kiparskih djela. Tako s 1991. na 1992. radi u drvu Procesijsko raspelo za katedralu sv. Dujma u Splitu. Tijekom ratnih godina u Hrvatskoj 1993. i 1994. oblikuje kovani novac Republike Hrvatske – kune i lipe, a na Medvedgradu, srednjovjekovnoj utvrdi ponad Zagreba, stvara spomeničku skulpturu Oltar hrvatske domovine kao središnje nacionalno obilježje, s vječnom vatrom koja gori svima koji su kroz dugu povijest ginuli za slobodu svojega naroda i domovine. Gotovo cijelu godinu klesat će zatim u kamenu spomeničku skulpturu pape Ivana Pavla II., prvi na svijetu spomenik ovomu Papi u obliku cjelovite skulpture, svečano otkriven na velikom euharistijskom slavlju 1996. godine u Selcima na otoku Braču. S kolegama profesorima utemeljio je 1997. Umjetničku akademiju Sveučilišta u Splitu, gdje danas radi kao redoviti profesor kiparstva, a od 2011. predaje i na Katoličkom bogoslovnom fakultetu istoga sveučilišta.

Prvomu demokratski izabranomu hrvatskom predsjedniku, utemeljitelju i branitelju Republike Hrvatske dr. Franji Tuđmanu oblikovao je prvi, po jednoglasnom mišljenju hrvatske likovne kritike i kulturne javnosti, i najuspješniji spomenik, i postavio ga 2001. godine u Škabrnji, malenom selu velikoga hrvatskoga stradanja u Domovinskom ratu. U Zagrebu 2009. godine u Gliptoteci Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti sudjeluje na izložbi „Suvremeno hrvatsko kiparstvo“, koja će zatim biti priređena i u Njemačkoj, Austriji, Italiji, Slovačkoj, Mađarskoj i Sloveniji.

Tri godine poslije, 2012., izabran je za člana suradnika Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti, a uz to priznanje primio je dosad i druge brojne nagrade i priznanja, među kojima i tri hrvatska državna odličja. U idućoj se godini, 2013., predstavio hrvatskoj kulturnoj javnosti recentnim izborom iz cjelokupnoga dotadašnjega stvaralaštva na retrospektivnoj izložbi u Zagrebu, u Modernoj galeriji, i u Splitu, u Galeriji umjetnina. Iste je godine objavljena i njegova monografska knjiga koja je, osim u Hrvatskoj, predstavljena 2014. i u Italiji, u Papinskom hrvatskom zavodu sv. Jeronima u Rimu. Od 2014. do 2016. kipar sa suradnicima kleše kameni oltarni reljef Slava hrvatskih mučenika postavljen u Crkvu hrvatskih mučenika na Udbini u kolovozu 2016. godine, zacijelo jedan od najvećih kamenih sakralnih reljefa ne samo u Hrvatskoj i, nedvojbeno, djelo impresivnih estetskih dosega i simboličke snage. I tom je prigodom, na svečanosti otkrivanja i blagoslova reljefa, kipar i riječju, kao što je toliko puta ranije govorio i pisao, eksplicitno kazao da svoju kršćansku vjeru izrazuje likovnim jezikom, u svojem kiparstvu svjedočeći da je riječ djelom postala.

Najvažnije nagrade i priznanja od 2015. do danas:

– 2017. postaje vitez papinskoga Viteškoga reda sv. Groba Jeruzalemskoga (jedan je od utemeljitelja Magistralne delegacije za Hrvatsku)

– 2017. Rim, Međunarodna nagrada Fontane di Roma, koju dodjeljuje već 35. godinu rimska Accademia Internazionale La Sponda za osobite doprinose na polju umjetnosti, kulture i solidarnosti (humanosti), za samostalnu izložbu u Rimu

Najvažnija javna kiparska djela nastala nakon 2015.:

2016. – Sv. Ivan Pavao II., reljef, posrebrena bronca, 254 x 148 cm, Split, Nadbiskupska palača

2017. – Poprsje fr Rajmunda Kuparea, bronca, vis. 63 cm, Santiago (Čile), Institut za estetiku Čileanskog papinskog kaoličkog sveučilišta

2018. – Reljef Gospe Sinjske – Majke od Milosti, bronca, cca 80 x 60 x 15 cm, Nazaret (Sveta Zemlja), Dvorište Bazilike Navještenja

2018. – Spomenik prvome hrvatskom predsjedniku dr. Franji Tuđmanu u Zagrebu, bronca, vis. 427 cm